Valjda inspirisana životom i tužna zbog smrti velikog glumca, Ljubiše Samardžića, potaknuta prizorom mrtvog leptira na žaluzinama mog prozora jutros, sročih ovu pjesmu. Možda od mene postane neki književnik, inače ide to nekako, prevodioci i književnici. Ovo ću i da prevedem :)
Pjesma o leptiru
Gledaš me sad ovakvog,
mrtvog, suhih krila, lijepog,
Diviš se vječnosti mojoj,
tijelu mom bez nektara, suncem ispijenim
Dok oplakuješ život svoj
bujan i smrtnost sigurnu svoju.
Iako bezimen živjeh dva
dana samo, prkosim životu tvom smrtnom ponovnim letom svojim,
Jer u sutonji čas kad
vjetrovi dunu, ja poletjet’ ću
mrtav opet,
U neznane visine, dok ti
leći ćeš jednom, tamo gdje polože te prijatelji tvoji.
Ti bi htio da si leptir
kao ja, iako nikad ne spoznaše sasvim razlog divljenja svog,
Dal’ zbog razigranog leta mog pred umornim
vlažnim očima tvojim,
Il’ ljubomorno zbog zagrobnog
života mog, kad suhim krilima zalepršam opet.
Rodih se takav, suh i mio,
baš u nekih hiljadu boja,
i ljepota bi me moja baš
radovala uvijek,
da ne vidim bezdan u ispijenim
očima po smrti tvojim.
Al’ ne zanosi se životnim
letom mojim posljednjim, kad vjetrovi neki dunu,
Ni suhim šarenim mrtvim
krilima, iznijansiranim životom.
Ja poletjet’ ću snažno kad
ih vjetar snažno zaleluja, pravom kraju svom.
Rastrgnuće se boje i polen
sa krila što pokupih usput.
Ni meni, kao ni tebi,
zapamti!
Vječni život nije dat’ na dar!
